...Find Yourself...

ponedjeljak, 18.06.2012.

...uncertain...

Smanji očekivanja. Ok.
Ne žuri. Ok.
Ne forsiraj. Ok.
Bavi se drugim stvarima. Ok
Radi na sebi. Ok
Druži se sa ljudima. Ok

Eto, i onda nakon malo analize svega, cijele moje situacije, počeo sam primjenjivati ove savjete, i stati na loptu. Ne, ne gledam svaku kao potencijalnu curu, niti odmah gnjavim i stvaram neke filmove u glavi. Idem polako, ne žurim, uživam od druženja do druženja, bilo sa većom ekipom, ili sa frendovima. Moram priznati da se bolje osjećam kada sam malo stao na loptu, ne osjećam se više toliko povrijeđen, izigran, itd. Iskren sam, pošten, znam kakav sam i što nudim, i kome to želim ponuditi.

Ali čudna stvar je to, koliko god ja primjenio sve savjete koje sam tijekom par mjeseci dobio, smanjio doživljaj, ne planirao unaprijed previše, nego od kave do kave, druženja do druženja, opet će sve negdje nešto poći po krivu. I kad ne pokažem da stvarno želim vezu, odem na neobavezna druženja, kad upoznam cure, odem s njima na kavu, provedem s njima jako ugodno vrijeme i vodim zanimljive razgovore, i smanjim očekivanja, opet ništa neće krenuti kako treba, niti jedna neće dati niti najmanji znak odobrenja da želi nešto više, bilo brzo, bilo polako. Ne, ne šaljem poruke odmah nakon dejta, ne planiram odmah novi dejt, ne pokazujem da očajno želim vezu. Ne, ne tražim fejs, ne ne gnjavim, dajem im prostora. No jedna će imati bivšega u igri, i nerješene odnose, druga odjednom neće biti za vezu, a treća će putem samo ispariti, a četvrta će smisliti da je upoznala nekoga drugoga. Da, bilo ih je, i sve su imale navedene xy razloge.

I u čemu je tu problem? Ima li netko nekakvo logično objašnjenje? Da smanjim očekivanja, stanem na loptu, ne nadam se previše, a onda opet isti razlozi, ista priča. Jedina dobra stvar je to što sada pokušavam dati puno manje važnosti svemu tome, i pokušavam se što manje opterećivati time, ali da uvijek nailazim na one krive, to stvarno ne mogu vjerovati. Prije sam mislio da je problem samo u meni, i to me jako mučilo. A onda sam malo promijenio pristup, i shvatio da se ja uvijek ponašam fer i iskreno, samo eto očito nalijećem na one koje to ne cijene. Sve bi kraj sebe nekog iskrenog, poštenog i dobrog, no na kraju se okreću nekim drugima. I kad idem trčati navečer po kvartu, u krugu par kilometara, vidim bar 4-5 parova, ljubakaju se po klupicama, drže za ruke i uživaju. Na faksu sam u ekipi jedino ja single. I svi se čude kako sam ja sam, i onda me stalno pitaju. I onda vidim neke osobe koji nude puno manje od mene, a u sretnim su vezama. I koliko god se trudiš, to je uvijek negdje tu, osjećaj da ti nikako ne ide u tom području, a onda polako se to počne širiti i na druge aspekte.

Da, da, doći će kada se najmanje nadam, koliko sam puta to čuo, isprazne priče, ali ja nisam takav da ću čekati da mi sama neka padne u krilo, takav kapacitet ipak nisam, niti imam toliko sreće. I koliko su puta došle, ali nikad same od sebe, nikad, to kod mene ne postoji. Ali došle su, i isto tako pošle, i povrijedile me. Da, mlad sam, ne bi trebao to tako gledati, ali se ne sjećam kada sam zadnji put imao neku normalnu vezu, prošle su možda i dvije godine. S vremenom polako prestajem vjerovati u te priče da će se pojaviti sama od sebe, jer neće, kod mene očito neće, radi svih ovih iskustava ću postati sve očajniji, da ću na kraju uletjeti u vezu sa prvom koja naleti, a ona će možda biti dobra, ali isto tako možda neće biti ona prava. Kažu mi svi druži se sa ljudima. I družim se, ali čim pokažem malo simpatije prema nekoj s kojom se upoznam, i to ne odmah, nego nakon nekog vremena, negdje će nastati problem. Ja se pitam, jel stvarno puno tražim, kada kažem da želim upoznati neku curu, koja neće biti opterećena nekim prošlim događajima? Onu koja će htjeti nešto iskreno i lijepo? Kažu, ne žuri, upoznavaj se sa curama, i upoznajem se, i družim se sa njima, ali čim treba biti ozbiljan, sve odmah pobjegnu. Ili sve se žele upoznati, da ide polako, a onda u nekim slučajevima ne dobiješ ni priliku da se pokažeš. Eto, dosta „internetskih ljudi“ me i upoznalo kroz druženja, dopisivanja i kave, očito nisam ni toliko odbojan i nezanimljiv, i gdje onda leži problem? I kad smanjim očekivanja na minimum, opet od ničega ništa, to je postalo pravilo. Ne, ne bacam karte na stol odmah, pristajem na polagano upoznavanje i druženje, bez ikakvog pritiska. Ali onda će se pojaviti neki razlog, a one će nestati. I onda mi dođe da dignem ruke od svega, da se zatvorim doma, i da se s nikim ne družim, to je onda za mene pojam „ne nadati se“. A očito je najbolje i tako.

Danas gotovo sve koje sam upoznao prodavaju priču da žele nekog normalnog, dobrog i mirnog momka. I onda kad imaš takav stav i nastup, to ne valja, onda im to nije zanimljivo. A kad se ponašaš kao kreten, onda je sve super. I onda mi kažu, divan si, krasan si, brižan si, dobar si, kako to da nisi u vezi, i to me stalno pitaju? A zašto onda ja kao takav nemam curu, a imaju je svi oni koji se ponašaju kao bahati kreteni? Svima sam drag, a ne sviđam se niti jednoj. Zašto mi svi kažu da se ne mijenjam, da sam super ovakav kakav jesam, a ovaj moj pristup ne daje nikakve rezultate? Zašto sam svakoj dobar i krasan, a cure nigdje na vidiku? Zar je toliko loše što nemam onaj frajerski pristup, ne oslanjam se na izgled, već na komunikaciju, jer se na kraju sve svede kakva vam je komunikacija? Jesam li stvarno loša osoba ako volim usrećiti nekoga u vezi, i što ne prodajem maglu? Što se uvijek trudim? Danas očito neke kvalitete više ne prolaze, a ja stalno nailazim na zidove, trudio se ili ne. Odustati ću od svega, srezati socijalne kontakte na minimum, sjedati doma i gledati filmove, jer očito taj rad i trud su se isplatili oko čega? Završiti ću i drugi faks, imati dvije diplome, za koga? Za sebe, da nađem posao, radim, pretvorim se u robota i živim sam. Da ovo je jedno izuzetno depresivno razmišljanje, ali nakon što sam prošao toliko toga, to je jedino što mi ostaje.

:(


I onda sam prije par dana došao u kontakt sa jednim tarot majstorom. Cijelu moju sadašnju, ali i prošlu situaciju je pogodio skroz do detalja, skoro pa nisam mogao vjerovati. I da, rekao je da nema ništa ozbiljno na vidiku, tek tamo jesen 2013. Znam, znam, ne bi trebao vjerovati u to, ali ako ti čovjek prvi put nakon što te vidio pogodio skoro sve, malo se zapitaš. Kaže mi, strpi se. A kako da se strpim, kad me ova cijela situacija jednostavno izjeda iznutra, i svakim danom sam sve gore i gore, sve očajniji.

:(

18.06.2012. u 06:28 • 5 KomentaraPrint#

srijeda, 13.06.2012.

everything is going down...


Ne, nisam dobro. Nikako.

Eh, nije me dugo bilo, jako dugo. Pokušao sam ići dalje sa nekim stvarima, i možda sam uspio, ali to je bilo kratkotrajno. Svaka sljedeća me dotukla tek toliko da me dotuče, da izgubim sebe, da izgubim samopouzdanje. I sada sam opet na dnu, pucam po šavovima. Krajnji domet mi je jedna kava. I onda sve počnu sa standradnim odjebima. Znam da bi trebao razmišljati pozitivno, ali ne mogu. Zar je toliki problem naći nekoga koga ćeš voljeti, i da taj netko voli tebe? Sudeći po broju odjeba, izgleda da je. Izgleda da ću do kraja života biti sam, jer ovoliku količinu nesreće/tuge/jada nema nitko. Eto, čak više ne mogu ni prenijeti svoje emocije u tekst. Toliko sam loše, toliko sam sjeban. Gledam malo prijašnje postove, i osjećam kako sam u protekloj godini u silaznoj putanji i to rapidnoj. Užasno se osjećam i loše mi je. Samo čekam kada će mi i one stvari poput faksa i treninga početi izmicati kontroli. A brzo će, jer ne vidim smisao u ničemu. Trebao bi se osjećati dobro, jer je ljeto pred vratima, ali ja sa svakim danom postajem sve lošije, i sve očajnije. I gledam kako se sreća događa svima osim meni.

Ne, nisam dobro. Nikako.

:(

13.06.2012. u 07:24 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 03.11.2011.

owner of a lonely heart

Nije lako i stvarno ne znam odakle da počnem. Od toga da si zavrtila oko malog prsta kao nikada do sada? Ili možda da sam zbog svega skoro izgubio godinu na faksu? Ili možda od toga da me lagano i bolno odbijaš da utjehu moram tražiti negdje drugo? I da u tome ne uspjevam? Da si me dotukla skroz i da sam zbog tebe opet na nuli, opet dolje sam sa svojim mislima?

Ne želim, ali moram te pustiti. Sviđaš mi se, ali mi ne daješ razloga da budem zaluđen tobom kao i prvi dan našeg dopisivanja. Zašto ne vidiš smisao u nama, nije mi jasno? Pa kvragu, od tebe sam tražio samo taj jedan susret, malo optimizma i želje da odnesemo naš odnos na stepenicu iznad, ali očito su sam bio u krivu, vjerovao sam da to možemo, ali kao da smo stali, ja ne želim to, ali mi ne daješ izbora. Sve sam podredio tebi, samo da te mogu razveseliti svojom porukom, smajlijem. Da, znam, to nije puno, ali ja sam uvijek davao sve od sebe. Pa čak sam skoro izgubio godinu na faksu, no ni to mi nije bilo važno, bila si mi važna samo ti. No i ni nakon tri mjeseca, nakon što sam sve podredio tebi, ti ne možeš mi dati niti mali tračak nade. Istina, još uvijek mi pošalješ porukicu kakvu samo ti znaš, ali meni to pada sve teže i teže, držiš me na takvoj distanci da se jednostavno ne mogu trgnuti od tebe. No ipak, moj optimizam popušta. Teško mi je, ali sve dok te ne pustim, ne mogu krenuti dalje, a u ova tri mjeseca sam skužio da bi dao sve za tebe da si mi dala samo malo razloga da to učinim. Ali sam skužio. Skoro sam i godinu na faksu izgubio, radi čega? Radi moje zaluđenosti tobom. Ma ni to mi ne bio problem da si mi dala samo mali znak. No sada sam skužio da sam jedino ja bio kriv, jer sam htio biti s tobom, kraj tebe. Žao mi je, but I have to let you go....

U jednom trenutku imaš sve, skoro rješeni svi ispiti, potencijalnu vezu, no u jednom trenutku kao kula od karata sve se sruši, sve ono na čemu radiš cijelu godinu sve nestaje. Nestaje i ono najvažnije; tvoj optimizam, sve ono pozitivno što te guralo naprijed. Opet si na dnu, opet imaš crne misli, opet si na početku. Uvijek si skoro na cilju, no zbog nečega uvijek posrneš i vraćen si na početak. Ta nesigurnost se osjeti u svemu što radiš. Svo samopouzdanje nestaje u trenu, ne postoji niti jedan oslonac, i ništa što bi te guralo dalje. Baš ništa. Sve opet moraš raditi ispočetka. I to je naporno, to je teško. Ja to ne mogu i ne želim prolaziti opet. Sve sam ti dao što sam mogao, a ti meni nisi dala ništa, a uzela si mi sve. Zbog tebe sam sada opet na dnu, polako rušiš sve što imamo, odbijaš me i zbog tebe sam ja sada u rasulu kao što nisam odavno bio. Da, tražim u drugima ono što nemam od tebe. Ali ne ide, nisam sposoban, nizašto. To su kao potezi očajnika, pokušavam nabrzini pronaći ono što smo mi imali, i krenuti dalje s tim, a ne sa tobom. No kad si u psihičkom kolapsu, ništa ti ne ide od ruke, i to se osjeti, nemam snage ni volje stupiti s nekom drugom u kontakt, preći preko tebe. A i kad uspijem, onda me zezne jer nabrzinu želim zamjeniti tebe. I onda sve ode kvragu, i tako ukrug. I sve teže razmišljam, i pitam se hoću li i ja nekome moći reći; da, volim je, a voli ona mene. Sad se sve čini tako daleko. I netko drugi, a prije svega moje pozitivne misli.

Molim Vas, uzmite moje srce i razbijte ga u sto komadića, i uzmite sebi dio. Meni srce donosi samo probleme, možda će Vama donijeti bar malo sreće.

Nisam u svom izdanju, nisam svoj, nisam dobro. Nikako....

03.11.2011. u 02:27 • 14 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Komentari da/ne?

About

Misli jednog Studenta



Links

Blog